Da li djeca trebaju bajke?
Suvremena istraživanja bajki otkrila su nam da su bajke prije pričali odrasli za odrasle. Slušatelji su tada živjeli s istom spontanošću i žarom u svijetu slika, kao što danas čine djeca.
Bajke su se rodile davno prije knjiga i zapisivanja, tek mnogo kasnije pojavilo se sustavno skupljanje i bajke su tad postale dio književnosti. Ali roditelji se danas s pravom pitaju – trebaju li djeca bajke?
Dijete još uvijek živi u tom vremenu prije čitanja i njihov doživljaj bajke je drugačiji od našeg. Dijete se ne čudi kada mu se pripovijeda ili čita bajka u koje mi odrasli (više) ne možemo proniknuti. Dok bajka počinje: “Bila jednom…jedna…” niti jedno dijete neće pitati: “A kada je to točno bilo?”, za njega se bajka događa ovdje, sada, uvijek…
Točnije pitanje bilo bi – kakve bajke djeca trebaju?
Jer bajke već generacijama očaravaju djecu, nudeći im priču koja ih ponese u svijet mašte. Bajke su djeci drage jer su jednostavne, polarizirane, pojednostavljuju priču do same srži. One nisu preslika stvarnosti, više su njena esencija, osobe su dobre ili zle, a dobro uvijek pobjeđuje. I tu se spotiču mnogi roditelji. Djeluje im da je bajka nešto što djecu uči onome čega nema, ne shvaćajući pritom da dijete upravo to i treba. Ono treba priču koja ima potpuno jednoznačne i jasne odnose, jednostavnost i jasnoću priče, nadu da će sve završiti dobro.
Bajke djetetu šalju važne poruke:
* dobro je zauzeti se za slabije
* ispravno je ne provlačiti se kroz život kao ljenčina
* netko malen može pobijediti snažne divove i zmajeve
* i taj maleni na kraju dobije kraljevstvo, princezu i dr.
Bajke su moralne priče, koje djetetu daju priliku da se identificira s onim dobrim i da razvije antipatiju prema onom zlu. Danas djeca trebaju bajke, ali bajke koje nisu grubo komercijalizirane i izmijenjene gotovo do neprepoznatljivosti. Tek tako djeca mogu u njima prepoznati njihovu osnovnu poruku.
Roditelji se dalje pitaju – nisu li bajke okrutne? Što je s vješticom koja završi u peći ili s vukom kojemu se raspori trbuh?
Nelagoda roditelja čitača lako se prenese na malog slušača. Želja da se dijete zaštiti od surove stvarnosti bajke (npr. kad otac odluči ostaviti Ivicu i Maricu) prenosi se kroz glas, stav i emociju čitača na malog slušača navodeći ga da i ono samo osjeti strah i neugodu. No najveći dio bajki za djecu (najpoznatije su one braće Grimm) ne poznaju uljepšavanje situacija. Kraj njihovih junaka je uvijek razrješenje, dosljedno onom što je prethodno učinjeno. Kraj je uvijek ispravna posljedica djela glavnih junaka. Vuk je nastradao nakon što je progutao kozliće, vještica je završila u peći nakon što je zatočila djecu…
Bajke i tu nisu detaljne, odraslima iskustvo i znanje nadopunjuju osnovnu sliku, djeca tog iskustva i znanja nemaju i njihove slike nikad nisu krvave i okrutne. Mračne sile bajke imaju svoj tijek, okrutnosti imaju jasnu ulogu u priči. Djeca samo uživaju u pravednom završetku ne zamarajući se moralnim dilemama i strašnim scenama koje bi mogao nadodati pripovjedač. Djeca u bajci prepoznaju svoje strahove i konflikte, osjećaju i strah i tjeskobu dok im se čitaju bajke, ali i neopisivu radost zbog sretnog svršetka bajke. Ona slušaju srcem i dušom. Za njih je bajka stvarna! Ona plaču kad Ivica i Marica ostanu sami, ali se i radosno smiju kad kozlići plešu oko bunara. Za dijete se svijest o stvarnim događajima sastoji samo manjim dijelom u iskustvu, a u velikoj mjeri od mašte. Zato djeca vole bajke i njihovu magiju.
Danas dijete treba bajku kao razlog za kontakt s odraslom osobom. Djeci je danas potrebnije nego ikad imati što više prilika za druženje udvoje. Čitanje bajke u krilu odrasle osobe, nježno zavaljeno u svoje sigurno mjesto, dijete ispunjava osjećajem da je sav svijet dobra i zla, ovdje i sada pod moći njegovog velikog čitača i te čarobne knjige.
Na kraju, odgovor na prvo pitanje – da, djeca trebaju bajke – prave bajke, a i odraslima malo vilinske prašine ne bi škodilo. 
