Kakvi smo roditelji – 2.dio

Objavljeno: 11.05.2012
Kakvi smo roditelji – 2.dio

Noviji, razvojni pristup želi razumjeti zašto je pobuđena neka emocija koja je natjerala dijete na određeno ponašanje, odnosno što je prethodilo određenom nepoželjnom ponašanju. Taj pristup ponašanje promatra kao simptom i posljedicu aktiviranih emocija u djetetu i zanima ga što je potaknulo dijete na takvu reakciju. Djetetovo ponašanje regulira se u samom korijenu i tada poželjno ponašanje postaje djetetov izbor. Roditeljstvo ne mora biti teško.
Stari se pristup pita što roditelj treba raditi i poduzeti nakon što je dijete učinilo nešto neprikladno, a novi pristup želi uvidjeti odakle to ponašanje dolazi i mijenjati uzroke takvog ponašanja.

 

Iako je razvojni pristup iznjedren sinergijom više vrsta znanosti (razvojna i klinička psihologija, neuroznanost, psihoterapija…), principi su identični prirodnom intuitivnom roditeljstvu koje još uvijek postoji u tzv. primitivnim ljudskim društvima kao što su afrička plemena, Indijanci, Aboridžini i sl. i kada ih roditelji upoznaju, prepoznaju ih kao vlastitu istinu, a ne kao novonaučenu tehniku.
Stari koncept vjeruje u vještine i metode koje treba primijeniti nakon nekog ponašanja, koje će dijete natjerati ili motivirati da promijeni ponašanje u željeno. Nažalost, još uvijek mnogi misle da je to i jedini pristup. Razvojni
pristup rješenje problema vidi u otklanjanju korijena, izvora ponašanja, i to onda kada s djetetom imamo blizak odnos i možemo doprijeti do njega da oboje osjetimo povezanost. Stari želi djelovati na razini ponašanja uvođenjem
posljedica u trenutku incidenta, što obično natjera dijete da promijeni ponašanje, ali napravi štetu na drugim, važnijim područjima odnosa.

 

 

Roditelj kipar i roditelj vrtlar

 

Da bi bolje objasnili ta dva viđenja roditeljstva, neki autori često kao metaforu uzimaju kipara i vrtlara kao dva tipa roditelja. Kipar, roditelj starog pristupa, želi oblikovati dijete (napraviti čovjeka od njega) i krajnji mu je cilj primjereno ponašanje djeteta i pri tome prosuđuje što je kod djeteta prihvatljivo, traži od njega određena ponašanja za koja ga nagrađuje, a za neprikladna kažnjava. Roditelj vrtlar želi podizati svoje dijete tako da ga dovede do ostvarenja njegova punog ljudskog potencijala i zrele integrirane osamostaljene osobnosti. Pri tome mu daje svoju prisutnost, bliskost i održava povezanost, odnosno ispunjava primarne potrebe da bi se prirodni razvojni procesi mogli odvijati. Roditelj kipar smatra da dijete treba naučiti iz lekcija i da ga treba podučiti životu i pri tome su glavno sredstvo posljedice i dosljednost bez kompromisa u njihovoj primjeni. Roditelja vrtlara zanima sazrijevanje osobnosti i čuva djetetovo povjerenje i ljubav u sebe kao roditelja te utječe na dijete onda kada je receptivno i osluškuje svoju intuiciju i unutarnje osjećaje. Dijete tada samoinicijativno usvaja poželjna ponašanja i pravila promatrajući roditelja s kojim je povezano te rado sluša i prihvaća inicijativu. Roditelj kipar traži metode, tehnike i vještine koje bi primijenio na djetetu da bi ga oblikovao i odgajao.

 

Realnost je da još uvijek većina literature o roditeljstvu nudi savjete i tehnike jer se to čini lakšim i logičnijim roditeljima kada se nađu u problemu pa se te knjige rado i kupuju. Pri tome se dijete tretira kao objekt, a roditelj primjenjujući instrukcije u odnosu s djetetom, gubi svoju autentičnost, što izluđuje i zbunjuje djecu jer ona očajnički trebaju i žele stvarni odnos i kontakt s roditeljem koji ima svoj stav.
Kad se pojavi problematično ponašanje kod djeteta i ono postane nemoguće, roditelj vrtlar pita se što je to krivo u njihovom odnosu na što dijete reagira i zastane dok ne shvati što se događa, a onda miče prepreke daljnjem razvoju djeteta ili se postavlja kategorično ako dijete treba to iskustvo. Roditelj kipar pita se što sad ne valja s djetetom i nastoji pritiskati i raditi više nad djetetom da ga popravi i promijeni mu ponašanje želeći mu dati lekcije koje će sigurno zapamtiti.

 

Roditelj vrtlar svjestan je da je najveća potreba djeteta, dok traje problem i kriza u odnosu, da bude sigurno kako to neće ugroziti njihovu povezanost i čuva djetetovo povjerenje čak i kad je samo dijete postalo nemoguće.

 

Nastavak slijedi…