Palčica

Objavljeno: 21.08.2012 | Teme: Bajke
Palčica

Bila jednom jedna žena koja je jako voljela djecu, ali eto…nije mogla imati djece mada ih je svim srcem željela.

 

Jednom tako ugosti ona jednu ubogu staricu, a ova čuvši šta ljubaznu domaćicu mori reče: ” Ti si plemenita i dobra žena i zato ću ti pomoći. Evo uzmi ovo zrno ječma, stavi ga u lonac za cvijeće i zalij, pa ćeš vidjeti što će se dogoditi”.
Žena zahvali i čim starica ode, brzo učini kako joj je rekla.
Tek što je posadila zrno i zalila, iz zemlje niče prekrasan cvijet, a kad se otvorio pupoljak na dnu cvjetne čaške žena ugleda ljupku plavokosu djevojčicu.
Kako nije bila veća od palca, od milja je prozva Palčicom.

Kolijevku joj žena napravi od orahove ljuske, jastuk od plavih ljubičica, a pokrivač od latica bijele ruže.

 

Tu je spavala noću, a danju se igrala na stolu na kojem je njena mati šila i uz to pjevala tako umilnim glasom da je bilo divota slušati.

 

Jedne noći dok je Palčica spavala, kroz otvoren prozor uleti ružna žaba krastača.
“Oh, kako je lijepa, evo krasne ženice za mog sina”, pomisli žaba i dohvati orahovu ljusku i nestade s Palčicom u vrtu.

Zaustavi se tek u jednoj bari prekrivenoj žabokrečinom, na obali široke rijeke.
Tamo je stara krastača živjela sa svojim sinom koji je bio ružan poput nje.
“Kva-kva-kvak! Kre-kre-kre!”, zakreketa žabac kad ugleda Palčicu.

 

 

“Ne viči toliko, probudit ćeš je” opomenu ga stara krastača.
“Da nam ne pobjegne, odnijet ćemo je na velik list lopoča i ostavit nasred rijeke, dok mi u mulju uredimo za tebe i nevjestu lijepu svečanu sobu u kojoj ćete stanovati poslije vjenčanja”.
Tako i učine.

 

Kad se ujutro majušna djevojčica probudila, stade gorko plakati.
Kad je stara krastača uredila sobu na dnu bare, ukrasivši je trskom i žutim lopočem, da bi što svečanije dočekala snahu, otpliva sa sinom do Palčice i reče joj” Ovo je moj sin. On će ti biti muž i živjet ćete na dnu bare.
Došli smo po tvoju posteljicu da njome ukrasimo sobu, a po tebe ćemo se vratiti kasnije.”
“Kva-kva-kvak! Kre-kre-kre!”, zakreketa ružni sin, to je bilo sve što je znao reći. I otplivaše s posteljom.

Palčica osta sama na listu pa još jače zaplaka,jer nije htjela živjeti u bari, a još se manje željela udati za ružnog žapca. Male ribice koje su kružile oko lista vidjele su i čule sve što žaba rekla. Da bi spasile Palčicu od krastače i njenog ružnog sina, pregrizle su svojim oštrim zubićima peteljku lopoča kojom se list s Palčicom držao stabljike. List, nošen vodenom strujom lagano zaplovi niz rijeku. Palčica otplovi tako daleko da je žaba krastača nikada više ne stiže.
Ploveći na široku lopočevu listu Palčica je prošla pokraj mnogih gradova, a ptice koje su sjedile na obali vidjevši je zacvrkutale bi: «O, divne li djevojčice!», a list je plovio sve dalje i dalje noseći Palčicu u dalek nepoznat svijet. Krasan leptir dugo je kružio nad njom i najposlije se zanesen ljepotom male Palčice spustio na list. Vidjevši da se leptir ne boji, Palčica skinu svoj svileni pojas s haljine pa jedan kraj priveza leptiru oko vrata a drugi pričvrsti za peteljku lista. Leptir sada poletje nisko nad vodom vukući za sobom list koji još brže zaplovi niz rijeku, čija se površina presijavala na suncu kao rastopljeno srebro.

 

Odjednom doletje odnekuda velik hrušt, opazi Palčicu, dohvati je oko tankog struka, pa s njom odletje prema jednom drvetu. Lopočev list otplovi dalje niz rijeku zajedno sa leptirom koji je bio vezan za njega, tako da ga se više nije mogao osloboditi. Iako se silno uplašila, Palčica je više strahovala za sudbinu lijepog bijelog leptira nego za svoju, jer je znala da će leptir uginuti od gladi ako se ne uspije osloboditi pojasa kojim ga je privezala za list.

Sletjevši na veliko drvo, hrušt spusti Palčicu na najkrupniji list pa je najprije nahrani medom. Zatim joj reče da je vrlo lijepa, iako nimalo ne liči na hrušta. Onda pozva rođake i prijatelje da im pokaže svoju buduću nevjestu. Kad su je dobro razgledali sa svih strana, neke gospođice iz hrušteve obitelji primjetiše, prezrivo napućivši ticala: «Dosta jadno izgleda! Ima samo dvije noge!» Njima se pridruži i stara hrušteva tetka, koja, vidjevši je, uzviknu: «Oh kako je ružna!» iako je u dubini duše morala priznati da je Palčica prava ljepotica.

Sada se i sam hrušt pokolebao, pe se nastojao što prije osloboditi ružne nevjeste. Zato uzme Palčicu i spusti je na tratinčicu ispod granatog stabla, a zatim odletje. Napuštena i sama, Palčica gorko zaplaka što je tako ružna da je čak ni hruštevi neće.

Cijelo ljeto živjela je sirota Palčica potpuno sama u velikoj šumi.

Od vlakanaca trave isplela je sebi posteljicu i objesila je pod veliki čičkov list.

Tako je bila zaklonjena od kiše i rose. Hranila se slatkim sokom šumskog cvijeća, a jutarnjom rosom je gasila žeđ. Tako joj neopaženo prođoše ljeto i jesen, a za njima dođe hladna, oštra i duga zima. Ptice koje su svojim lijepim glasovima unosile radost i vedrinu, odletjele su na jug, cvijeće uvenulo, a drveće ogoljelo. Veliki čičak, pod čijim listom je živjela, osušio se, požutio i polegao po zemlji pod naletom hladnog vjetra. Bez krova nad glavom, u tankoj i poderanoj haljinici kroz koju je probijao ledeni vjetar, nježna i osjetljiva Palčica osjetila je da se inoj bliži kraj. Već su prolijetale i prve snježne pahuljice, koje su brzo pokrivale Palčicu kao da je netko zasipa lopatama snijega. Ogrnula se jednim uvelim listom, ali je on bio suviše ukočen da bi se mogla umotati u njega, pa je i dalje cvokotala od zime.

Lutajući šumom, Palčica najzad stiže na jednu njivu s koje je žito bilo već davno požnjeveno. Drhćući od studeni prolazila je kroza strnjiku, koja je za nju bila čitava šuma. Poslije dugog potucanja Palčica naiđe na neka vratašca i bojažljivo zakuca na njih. Bio je to dom jedne stare poljske mišice koja je imala sobu puni žita, prijatnu toplu kuhinju i veliku dnevnu sobu. Stojeći pred vratima kao neka mala prosjakinja, Palčica zamoli staru mišicu da joj udjeli zrnce ječma, jer već dva dana nije ništa okusila.

 

«Jadno dijete», reče mišica koja je imala dobro srce, «uđi u moju toplu sobu pa ćemo zajedno ručati!» Skromna i tiha, Palčica se toliko dopala staroj mišici da joj je nakon ručka rekla: «Ako želiš, možeš ostati kod mene cijelu zimu, ali zato ćeš mi pospremati stan i pričati priče, jer uživam u njima!» Palčica rado prihvati ovu ponudu i ostade u tihom, toplom domu stare poljske mišice.

«Uskoro će nam doći gost!» reče jednog dana mišica. «Povremeno me posjećuje naš susjed, veoma bogat i učen. On ima velike divne sobe i odjeven je u skupocjenu bundu od crnog i smeđeg baršuna.» Uskoro je Palčica imala priliku upoznati susjeda. Bio je to jedan ugojen krt, veom bogat i učena, samo nikako nije podnosio sunce i poljsko cvijeće za koje nije imao ni jednu lijepu riječ, možda zato što je tako rijetko izlazio na danju svijetlost.

Uskoro je izgradio i podzemni hodnik do stana poljske mišice, kojim je stara mišica s Palčicom mogla do mile volje šetati. Da bi im pokazao svoj hodnik, uzeo je u usta komad trulog drveta koje je u mraku svijetljelo blijedim sjajem i pošao ispred njih, upozorivši Palčicu da se ne uplaši mrtve ptice koju će zateći na kraju hodnika. Kad su stigli do mjesta gdje je ležala uginula ptica, krt svojim nosom razgrnu zemlju iznad glave i napravi otvor kroz koji je dopirala jasna dnevna svijetlost. Palčica tada ugleda nasred hodnika mrtvu lastu modrikastocrnih krila čvrsto priljubljenih uz tijelo, dok joj je glava bila uvučena ispod perja. Jadna ptica, sigurno je uginula od hladnoće. Palčica, koju su ptice svojom razdraganom pjesmom zabavljale cijelo ljeto sve do kasne jeseni, veom ih je zavoljela. Zato je i bila duboko dirnuta žalosnom sudbinom laste.

«Ova više neće zacvrkutati!» reče krt gurnuvši svojom kratkom nogom mrtvu lastu. «Nije baš slavno roditi se kao ptica! Ta jadna stvorenja od ranog proljeća sve do pozne jeseni uveseljavaju svijet svojim cvrkutom, a kad dođe zima, oni, koji su dotle uživali u njihovoj pjesmi, dopuštaju mirna srca da jadno uginu od gladi.»

 

«Da», uzdahnu stra poljska mišica, «imate potpuno pravo! I ja se često pitam kakvu zahvalnost dobijaju ta jadna krilata stvorenja za svoju pjesmu kad zima pokrije polja i šume svojim ledenim pokrivačem? Nikakvu uvaženi susjede! Zar je onda čudo što toliko njih bijedno ugine od gladi i hladnoće?»

Palčica ne reče ništa, ali čim njih dvoje okrenuše leđa ptici, ona pomaknu perje s njezine glave i spusti lagan poljubac na lastine sklopljene oči. «Možda mi je baš ona cvrkutala, veselo kružeći nad mojom glavom pod plavim ljetnim svodom!» pomislila je djevojčica. «Koliko mi je samo radosti ulila ta draga lijepa ptica!»

 

Krt ponovo zatvori otvor kroz koji je dopirala dnevna svijetlost, pa otprati gošće njihovoj kući. Te noći Palčica nikako nije mogla zaspati. Najzad je ustala i isplela od sijena lijepu veliku prostirku, tiho je pošla hodnikom i pokrila mrtvu pticu. Pod nju je stavila malo pamuka da joj bude što toplije u hladnim njedrima zemlje.

«Zbogom, draga ptico!» reče zatim. «Zbogom i hvala ti za pjesmu kojom si mi olakšavala samoću!» Palčica prisloni glavu na lastine grudi, jer joj se činilo da u njima nešto kuca. Bilo je to lastino srce. Ptica nije uginula već se samo nalazila u stanju obamrlosti koja je lagano nestajala pd djelovanjem topline. Život je opet zastrujao njenim tijelom.

Palčica se odjednom jako uplašila jer je lasta u poređenju s njom bila strahovito velika, ali je ipak prikupila svu hrabrost, pa je pticu omotala pamukom što je bolje mogla i donijela joj list, kojim se i sama pokrivala, pa je pokrila preko glave.

Slijedeće noći opet se odšuljala iz sobe i sišla obići lastu. Ptica se već prilično oporavila, ali je još uvijek bila jako slaba. Samo za trenutak otvorila je oči i pogledala Palčicu koja je kraj nje stajala s komadom trulog drveta u ruci umjesto svjetiljke.

«Od srca ti hvala, drago dijete!» prošaputa lasta slabim glasom. «Tako mi prija ova toplina! Uskoro će mi se vratiti snaga pa ću opet letjeti pod toplim suncem!»

«Vani je hladno», odgovori Palčica. «Snijeg vije i mraz je okovao zemlju i rijeke! Ostani zato u svojoj toploj postelji dok ne grane proljeće, a ja ću te čuvati i njegovati!» Onda donese lastavici vode u latici jedne uvele male divlje ruže koja joj je služila umjesto čaše. Kad je utažila žeđ, lasta ispriča Palčici kako je ozlijedila krilo prelijećući neki trn, pa nije mogla letjeti uporedo s ostalim jatom. Sve je više zaostajala, dok se najzad njene saputnice nisu izgubile u sivoj daljini, a ona je posustala i iznemogla pala na zemlju. Od tog časa ne sjeća se što se s njom događalo.

 

Tako je lasta cijelu zimu provela u krtovu hodniku, okružena pažnjom i njegom dobre Palčice koju je jako zavoljela. Čom je granulo proljeće i sunce ogrijalo zemlju, lasta se oprostila s Palčicom koja je nad njom razgrnula zemlju, tako da je sunce svojim zlatnim zracima preplavilo mračni hodnik u kojem je bila tako dugo zatvorena. Prije nego što će se vinuti pod plavi nebeski svod, lasta upita Palčicu bi li pošla s njom; mogla bi joj sjesti na leđa pa bi zajedno odletjele daleko u zelenu šumu. Ali Palčica samo tužno odmahnu glavom, jer je znala koliko bi tako naglim odlaskom rastužila dobru staru mišicu.

 

«Ne, ne mogu!» rekla je tiho. «Zbogom onda! Zbogom, drago moje dobro dijete!» zacvrkuta lasta i poletje premasuncu. Palčica ostade gledajući za njom sve dok joj suze zamagliše vid.

«Cvrk-cvrk!» oglasila se ptica još jednom iz daljine a zatim nestala u moru šumskog zelenila.

Prolazili dani, a Palčica je bila sve tužnija i zamišljenija. Iz straha da joj se nešto ne dogodi, stara mišica nije dopuštala da izlazi na sunce, a kad se jednom djevojčica iskrala pred kuću, žito je već stasalo na njivi, a klasje je bilo tako gusto da nije mogla ugledati.

«Ove ljetne dane trebalo bi da iskoristiš da si sašiješ djevojačku spremu!» reče joj mišica jednom prilikom. U pvjerenju joj reče da ju je zaprosio onaj dosadni krt u bundi od crnog baršuna. Od tog dana jadna Palčica je morala stalno sjediti za vretenom, a mišica je unajmila četri velika pauka koji su danonoćno preli i tkali vjenčanu haljinu i dugi veo za malu Palčicu. Za to vrijeme krta je svako veče dolazio i stalno govorio o tome kako s odlaskom ljeta sunce postaje sve slabije i blijeđe i da će se uskoro vjenčati s Palčicom, koja nije bila ni malo oduševljena svojim proscem. Svakog jutra kad je sunce izlazilo i svake večeri o njegovu zalasku, iskradala se na kućna vrata i čekala da vjetar za trenutak rastvori zrelo klasje kako bi mogla vidjeti nebo. Silno je priželjkivala da se odnekud pojavi lasta i da zajedno odlete.

S prvim jesenjim danima djevojačka sprema je bila gotova. «Za četiri tjedna bit će svadba!» rekla je stara mišica Palčici koja je stalno plakala i molila da je ne udaje za tog dosadnog krta. «Gle ti nje!» gunđala je mišica nezadovoljno. «Druga udavača na tvom mjestu bila bi sretna da joj se ukaže tako dobra prilika! Ne budi tvrdoglava, jer ću te inače tako ugristi da ćeš me zapamtiti dok si živa!»

Najzad je osvanuo dan vjenčanja. Krt tek što nije došao po mladu.

«Zbogom, blistavi sunčev zrače!» prošaputala je tananom zračku koji se kroz oblake probio do njena dlana na kojem se brzo ugasio. «Zbogom i tebi rumeni cvijete!» reče nježno grleći posljednji rumeni cvijet koji je blistao na požnjevenoj njivi. «Zbogom i pozdravi mi moju dragu lastu ako je vidiš!»

«Cvrk-cvrk!» začula je u isti mah dobro poznat cvrkut iznad svoje glave. Palčica podiže oči i sva radosna ugleda lastu koja je kružila nad suhom strnjikom. S tugom u glasu ispriča joj kako je stara mišica namjerava udati za dosadnog krta, s kojim će morati živjeti duboko pod zemljom gdje nikada ne dopire sunce.

«Približava se zima i ja krećem na jug», reče lasta. «Hoćeš li sa mnom? Možeš mi sjesti na leđa, samo se čvrsto priveži svojim pojasom. Poći ćemo daleko, povrh gora u krajeve gdje sunce ljepše sja!»

 

«Polazim s tobom!» uskliknu Palčica i pope se na lastina leđa. Ptičica poletje preko šuma i jezera. Letjele su preko visokih planina, prekrivenim vječnim snijegom i ledom sve dalje i dalje na jug. Prozirno plavo nebo bilo je dvaput više nego na dalekom sjeveru, a po sunčanim stranama bregova, duž putova i uz ograde raslo je trsje otežalo od zlatnog i modrog grožđa- Šume su bile pune limunova i narandži, a zrak je bio težak od opojnog mirisa mirte i mimoze. Sve je dalje i dalje letjela lasta, a duboko dolje ispod Palčice krajolici su bili sve šareniji, bujniji i ljepši.

Najzad se ukaza jedan stari mramorni dvorac visoko nad hridima o koje se razbijaju valovi plavog mora. Bio je sa svih strana okružen velikim vrtom punim najljepšeg cvijetća. Njegovi vitki mramorni stupovi jedva su se nazirali ispod raznobojnih puzavica. Pod samim krovom ovog dvorca nalazila su se mnogobrojna lastina gnijezda od kojih je jedno pripadalo i lasti koja je na svojim krilima nosila Palčicu. «Evo nas kod kuće!» veselo zacvrkuta lasta. «Spusti ću te u vrt da izabereš cvijet u kojem ćeš stanovati, a onda ćemo potražiti moje gnijezdo. Živjet ćeš ovdje, bezbrižna i sretna kao nikad u životu!»

 

«Divno!» zapljeska Palčica rukama od radosti dok su nadlijetali vrt pun miomirisnog cvijeća svih boja i oblika. U jednom kutu vrta gdje su usred prekrasnog, krupnog, bijelog cvijeća ležali ostaci slomljenog mramornog stupa, lasta zastade lebdeći u zraku zatim oprezno spusti Palčicu u široku, blistavu časku jednog od ovih bijelih cvijetova.

Tko da opiše veliko iznenađenje male Palčice, kad je pred sobom ugledala divnog mladića, jedva nešto višeg od palca i prozirnog poput kristala, kako sjedi usred cvijetova. Na glavi mu je blistala divna krunica od bijelog zlata, a na leđima mu se prelijevala modrikastim sjajem dva krila boje neba. Bio je to kralj cvijeća.

Maleni vladar ovog čarobnog vrta najprije se uplaši ugledavši pred sobom ogromnu lastu, a li kad s njenih krila skliznu u časku prekrasna plavokosa Palčica, srce mu zaigra od silne sreće, jer mu se učinilo da mu samo nebo šalje toliko žarko željenu kraljicu cvijeća. I on skinu krunu sa svoje glave i stavi je Palčici na njenu plavu kosu, zatim je upita kako se zove i hoće li ostati tu da kao prava kraljica vlada svim cvijećem ovog prostranog kraljevstva.

Rumena od silne sreće, Palčica obori oči i tihim glasom dade svoj pristanak. U isti mah se iz svih cvijetnih čaški pojaviše dostojanstvenici i dvorske dame, te je bilo milina pogledati ovaj raskošni skup. Svatko od prisutnih darovao je ponešto Palčici, a najljepši dar bio je par sičušnih vilinskih krila uz pomoć kojih je nova kraljica cvijeća mogla do mile volje letjeti od cvijeta do cvijeta kod obilaska svog neobičnog kraljevstva.

Visoko nad vrtom mala je lastavica neumorno cvrkutala, mada je u dubini duše bila pomalo tužna pri pomisli da će se u proljeće opet morati vratiti u staru domovinu i napustiti Palčicu koju je tako zavoljela.

«Od sada se nećeš više zvati Palčica!» rekao je kralj cvijeća nakon vjenčanja. To je preružno ime za jednu kraljicu cvijeća! Od sada bit ćeš za sve nas samo kraljica M a j a!»

«Zbogom, zbogom!» doviknula je jednog dana Majina lasta i, napravivši nekoliko oproštajnih krugova iznad cvijetnog vrta, odletjela natrag put sjevera, u svoju staru hladnu domovinu gdje su ispod okopnjelog snijega već nicale prve proljetne ljubičice. Tamo je na nju čekalo drugo gnijezdo baš ispod prozora čovjeka koji je znao najljepše priče na svijetu. Njemu je dugo cvrkutala svoje neumorno «cvrk-cvrk!» iz kojeg je nastala i ova lijepa priča.

 

izvor: advance.hr