Matovilka

Objavljeno: 23.07.2012 | Teme: Bajke Priče za djecu
Matovilka

Bajku napisali: Braća Grimm

 

Jednog ranoproljetnog dana, tek što je okopnio snijeg ugledala je žena kroz prozor u susjedinom vrtu gdje se zeleni matovilac. “Ah, da mi je malo tog matovilca, osjećam da bih odmah prizdravila”.
Muž kad je čuo ove ženine riječi ode krišom u vrt da ubere malo matovilca. Ali u zao čas! Tu ga dočeka opaka susjeda koja je bila vještica i ciknu: “Baš lijepo, kradeš mi moj matovilac, ali to ćeš mi skupo platiti.” Siktala je kao zmija i uzalud se čovjek branio da mu je žena bolesna.

 

Naposljetku mu kaže:
” To je čaroban matovilac i žena će ti od njeg ozdraviti, beri koliko hoćeš, ali moraš mi obećati da ćeš mi dati dijete što ti ga žena rodi.”
Siroti čovjek sve obeća, samo da mu žena ozdravi.

 

Jela žena matovilac i ubrzo je ozdravila, ali kad je rodila djevojčicu morali su je dati susjedi vještici.
Stara vještica je nazvala djevojčicu Matovilka i dobro je pazila na nju, a kad je odrasla bila je tako lijepa da su je prozvali Zlatokosom zbog njene duge kose, boje zlata.

 

Tada ju je stara odvela je u svoju šumsku kulu. Kula nije imala ni vrata ni stuba ni prozora, samo pod krovom jedan otvor kao vidikovac. Kad bi došla stara vještica, viknula je: “Matovilko, ustaj ne čekaj, spusti kose da me gore nose”

 

Djevojka bi spustila svoje zlatne pletenice, a stara bi se uhvatila za njih i uspuzala na kulu.

Matovilka je na kuli samovala i tugovala, slušala kako huče vjetrovi, žubore kiše i tuku gromovi.
Gledala je kako se šuma njiše, a u daljini se bijele bedemi kraljeva grada.
Nije znala da u gradu živi kraljević koji svaki dan jaše šumom.

 

Jednog dana naišao je kraljević u blizini samotne kule i čuo neki umiljat glas kako tužno pjeva.

Srce mu se ražalostilo i prišao je bliže da vidi tko to pjeva, ali nigdje nije našao ulaza u kulu.
Drugi dan opet je došao na isto mjesto, slušao je Matovilkinu pjesmu, ali je nije vidio.


U sumrak spazio je vješticu i čuo kako dovikuje Matovilki da spusti zlatne pletenice.

Vidio je staru nakazu kako se penje, a oko nje su ciktale crne ptice i hujao vjetar.
Kraljević je zadrhtao od tog groznog prizora, a kad je pogledao uvis i ugledao Matovilku srce mu se razveselilo i razvedrilo mu se u duši.

 

“Sutra ću ja, kad vještica ode”, rekao je u sebi i potjerao konja nazad kući.
Sutradan je došao i trudeći se čim više imitirati vješticin glas, uzviknuo: “Matovilko, ustaj ne čekaj, spusti kose da me gore nose”

 

Pletenice se spustiše, a kraljević se hitro i lagano uspeo do vrha kule.
Matovilka se jako prepade kad ga vidje, ali je on brzo utješio svojim toplim glasom i svojom milom pojavom.
“Ja sam te zavolio čim sam te čuo i molim te da budeš moja žena”, rekao je, a Matovilka je pristala, jer je osjetila veliku ljubav i zahvalnost.

 

Dolazio je tako kraljević svaki dan kad nije bilo stare vještice.
Crne ptice više nisu oblijetale oko kule, a u pukotinama zidova procvjetale su ljubičice.
Ali njihovoj sreći ubrzo dođe kraj…
Jednog dana spazi ga stara vještica. Kad kraljević ode, uspuže se stara, ošine zlim okom djevojku, zgrabi je, odreže joj pletenice, a nju otjera daleko u pustinju.

 

Drugi dan, kad dođe kraljević spusti stara pletenice, a on kad vidi prevaru i čuje od stare da je otjerala Matovilku, od groze skoči sa kule i pade na trnje koje mu iskopa oba oka.
Vjeran konj htio ga je odvesti kući, ali on nije želio kući, već je krenuo u potragu za svojom dragom dozivajući je, u nadi da će ga čuti. Redala su se ljeta i zime, kraljević je lutao bez vida, jedući korijenje i plodove na koje bi naišao, ali nije odustajao od potrage i dozivanja.
I jednoga dana, na našu radost, stigao je u onu neznan gdje je Matovilka živjela u bijedi i čuvala blizance, dječaka i djevojčicu što mu bijaše rodila u pustinji.
Kad je čula njegov glas potrčala je prema njemu, savila ruke oko njegova vrata plačući od sreće. Njezine suze padale su po njegovom licu i očima i gle – kroz te suze prodrlo je u mrtve oči svijetlo i kraljević je progledao.
Sav potresen kleknuo je i grlio svoju ženu i dječicu, a ona mu ljubila oči. Ubrzo su našli put do grada njegova oca gdje ih svi dočekaše s velikom radošću i veseljem.

 

 

izvor: advance.hr