Carevo novo ruho (Hans Christian Andersen)

Objavljeno: 18.09.2012 | Teme: Bajke Priče za djecu
Carevo novo ruho (Hans Christian Andersen)
Prije mnogo, mnogo godina živio je jedan car koji je iznad svega volio novu odjeću. Sav je svoj novac  trošio na to da se što se ljepše obuče. Nije se brinuo za svoje vojnike, nije mario za kazalište, a niti da se izveze u šetnju kroz šumu, ukoliko mu ne bi bilo stalo da pokaže neko novo odijelo.
Tako bi on po cijeli dan samo mijenjao odjeću. Kao što se za vladara obično kaže da se nalazi u vijećnici, tako se za njega govorilo: “Car je u svojoj garderobi.”
U tom velikom gradu u kojem se nalazio njegov dvor bilo je veoma živo i veselo. Svaki dan su ga posjećivali mnogi stranci, ali jednog dana mu dođoše i dvije varalice. Rekoše mu da su tkalci i da mogu istkati tkaninu kakva se samo zamisliti može. Ne samo da njihove boje i šare izazivaju divljenje, nego i odijelo od te tkanine ima neobičnu osobinu – ono je nevidljivo za svakog tko nije sposoban za svoju službu ili je neoprostivo glup.
“O, divna je ta tkanina!” – pomisli car. – “Kad budem imao odjeću od takve tkanine, znat ću tko u mome carstvu nije na visini svog položaja. A moći ću i razlikovati pametne od glupih. Ta mi se tkanina mora odmah otkati!”
I dade car toj dvojici varalica veliki novčani predujam, s tim da odmah počnu s radom.
Varalice odmah postaviše dva prazna razboja i počeše tobože raditi. Do kasne noći su tako tkali na praznim razbojima i sve tražili da im donose najfiniju svilu i najčistije zlato, i sve su to trpali u svoju torbu.
“Baš bih želio vidjeti koliko li su već otkali” – pomislo je car, ali mu je bilo malo teško na srcu kada se sjetio da glupi ljudi, a i oni što ne odgovaraju svom pozivu, neće moći vidjeti tu čudesnu tkaninu. Bio je uvjeren da se on za sebe nema šta pribojavati, ali ipak je odlučio prvo poslati nekog drugog da vidi kako posao napreduje.
Čitav je grad već znao kakvu će čudotvornu moć imati ta tkanina i svi su nestrpljivo očekivali tko će se od njihovih susjeda pokazati kao glup, a tko nedostojan svog položaja.
“Poslat ću ja tkalcima svog starog i poštenog ministra” – odlučio je car. – “On će najbolje vidjeti kako ide s tkanjem. On je pametan i nitko bolje od njega ne vrši svoju službu!”
I stari čestiti ministar uđe u odaje gdje su one dvije varalice tkale na praznim razbojima.
“Sačuvaj me, Bože, ja ništa ne vidim!” – trljajući oči, pomisli stari ministar, ali ništa ne reče.
Varalice ga zamoliše da priđe bliže, a onda ga upitaše sviđa li mu se šara i jesu li lijepe boje. Oni su pokazivali na prazan razboj, a jadni stari ministar, ma koliko naprezao oči, ništa nije mogao vidjeti, jer ničega nije ni bilo.
“Gospode Bože!” – pomisli ministar – “da ja nisam glup? Nikada to nisam pomislio. Ali to nitko ne smije saznati! Zar ja nisam dorastao za svoj poziv? Ne, ne, ne smijem im reći da ne vidim tkaninu!”
– Pa vi ništa ne kažete! – reče jedan od tkalaca.
– O, tkanina je savršena, prekrasna! Šare su izvrsne, boje su divne! – odgovori stari ministar gledajući u razboj kroz svoje naočale. – Da, da, reći ću caru da mi se tkanina izvanredno dopada!
– E, to nam je veoma drago! – rekoše tkalci u jedan glas i počeše nabrajati boje i vrste šara svoje tkanine.
Stari ministar je pažljivo slušao kako bi to sve mogao ponoviti kad se vrati u dvor. Tako je i učinio.
Poslije toga varalice zatražiše još više novaca, još više svile i još više zlata. Rekli su da im to treba za tkanje, a sve su trpali u svoje džepove. Ništa od svega toga nije uzeto za tkanje i oni su i dalje tkali, na praznim razbojima.
Malo zatim car posla još jednog cijenjenog službenika da vidi kako ide s tkanjem i kada će tkanina biti gotova. Ali i s tim službenikom se dogodilo isto što i s ministrom. On je gledao i gledao, ali nije vidio ništa drugo do prazan razboj.
– Što, zar nije lijepa tkanina? – upitaše ga varalice pokazujući mu i objašnjavajući nepostojeće šare.
“Da sam glup – nisam” – pomisli čovjek. – “Pa šta onda? Znači da nisam dorastao svom položaju? To je zaista smiješno! Ali ne smijem dozvoliti da to drugi primijete!” – I čovjek poče hvaliti tkaninu koju nije vidio i uvjeravati tkalce koliko mu se sviđaju njihove prekrasne boje i predivne šare.
– Da, da, to je nešto prekrasno! – rekao je caru kada se vratio u dvor.
Čitav grad je sada pričao samo o toj prekrasnoj tkanini. Sada je i car htio vidjeti tu tkaninu dok je još na razboju. S čitavom pratnjom svojih odabranika, među kojima su bila i ona dva stara velikodostojnika što su već bili tamo, car je došao onoj dvojici varalica i zatekao ih kako iz sve snage tkaju, ali tkaju bez potke i osnove.
– Zar nije divna tkanina! – rekoše ona dvojica velikodostojnika. – Izvolite, vaše veličanstvo, pogledajte kakve su divne šare, kakve divne boje! – i pokazaše na prazne razboje, jer su vjerovali da drugi vide tu tkaninu.
“Što je ovo?!” – pomisli car. – “Ja ništa ne vidim. Pa to je užasno! Zar sam ja glup? Ili ne zaslužujem biti car? Pa to bi bilo najstrašnije što bi mi se moglo dogoditi!”
Nije htio priznati da ništa ne vidi, pa je tobože zadovoljno klatio glavom i, gledajući u prazan razboj, ponavljao: – O, baš je, baš je lijepo! Taj vaš rad zaslužuje moje najviše priznanje!
Sada je i čitava careva pratnja gledala u prazan razboj i ponavljala: – E, baš je, baš je lijepo! – I savjetovali su caru da se odmah na prvoj svečanosti pojavi u odjeći od te divne tkanine. Svi su bili ushićeni, od usta do usta je išlo: – Divno! Krasno! Veličanstveno!
Obojicu varalica car je odlikovao ordenom viteškog križa i dodijelio im titulu tkalačkog viteza.
Cijelu noć uoči svečanosti varalice su probdjele pored šesnaest zapaljenih svijeća. Svi su mogli vidjeti kako se tobože žure završiti carevu odjeću. Skidali su s razboja nepostojeću tkaninu, u zraku su je tobože sjekli velikim makazama, šili su je iglama bez konca i najzad su rekli: – Evo, odjeća je gotova!
Car priđe u pratnji svojih najotmjenijih dvorana, a varalice podigoše ruke kao da nešto drže i rekoše: – Evo hlača! Evo kaputa! Evo ogrtača! Sve je kao paučina! Čovjek bi mogao pomisliti da na tijelu nema ništa, ali u tome i jeste prava vrijednost ove tkanine!
– Da, da, tako je! – u jedan glas potvrdiše dvorani iako ništa nisu vidjeli.
– Hoćete li sada, Vaše Veličanstvo, biti tako ljubazni i odložiti svoju staru odjeću! – rekoše varalice. – Novu ćemo vam dati pred velikim ogledalom!
Car skide sa sebe staru odjeću i varalice mu počeše tobože dodavati komad po komad nove odjeće, a onda ga uhvatiše oko struka i tobože mu namještati skute. Tako oni rade oko njega, a car se pred ogledalom samo vrti i okreće.
– Bože, kako je divno sašiveno! Kao saliveno je! – divila se sva careva pratnja. – Kakva šara, kakve boje! Zaista dragocjeno ruho!
– Vaše Veličanstvo, napolju već čekaju nosači s baldahinom što će ga nositi nad vašom glavom u mimohodu! – izvijestio je vođa parade.
– Dobro, dobro, ja sam već gotov! – odgovorio je car. – Dobro mi stoji, zar ne?! – i okrenu se pred ogledalom kao da hoće još jednom pažljivo promotriti svoju raskošnu pojavu.
Komornici koji su bili zaduženi da mu nose skute podigli su ih tobože s poda i krenuli za njim držeći ruke u zraku i strahujući da se ne bi primijetilo da te skute i ne vide. I tako je car išao u mimohodu pod divnim baldahinom, dok je okupljena svjetina na ulicama i prozorima ponavljala: – Bože, novoj carevoj odjeći nema nigdje ravne! Kako su mu divni skuti! Kako mu sve krasno stoji!
Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time priznao da je glup i da nije dorastao svojoj dužnosti. Do tada nijedna careva odjeća nije doživjela takvo priznanje.
Ali najednom je neko dijete povikalo: – Pa car je gol!
– Ah, Bože moj, taj nedužni glasić! – zabrzao je uplašeni otac.
Ali već istog trenutka se začuo šapat: – Dijete kaže da je car gol! Car je bez odjeće! I odmah zatim počeše svi u jedan glas vikati: – Car je bez odjeće! Bez odjeće!
Car je pretrnuo – vidio je i sam da je bez odjeće, ali je ipak odlučio ostati do kraja na mimohodu, pa je zauzeo još dostojanstvenije držanje. A komornici iza njega i dalje su nosili nepostojeće skute.